Zamislimo da je Volter imao nalog na Fejsbuku. Da su enciklopedisti Dalamber i Didro pisali blogove. Ili pak pravili edukativne video-klipove kao popularni „jutjuberi“ sa mnoštvom „pretplatnika“ („sabskrajbera“).
Ili, zamislimo da je baron Holbah bio „uticajni tviteraš“ kojem često retvituju njegove „viralne“ ateističke tvitove. A da je „influenser“ Žan-Žak Ruso manično šerovao svoje „storije“ posvećene plemenitom divljaštvu na Instagramu. Kao i da su svi oni imali zajedničku „Vajber grupu“, gde su zatim redovno „četovali“ sa Dejvidom Hjumom i Adamom Smitom iz Škotske, odnosno sa Bendžaminom Frenklinom i Tomasom Džefersonom iz Amerike. Dakle, zamislimo to, i zapitajmo se sledeće: da li bi se Francuska i Američka revolucija ikada dogodile? Suprotno popularnom mišljenju, sasvim je izvesno da – bi. Jer, ne moramo uopšte mnogo da zamišljamo i mentalno eksperimentišemo. Francuski, engleski, škotski i američki prosvetitelji naprosto jesu imali svoje Fejsbuke i Tvitere, Jutjubove i Vajbere. Svi su oni imali snažne, mnogobrojne i uticajne – društvene mreže.
Blogosfera i tvitosfera 17. i 18. veka bila je jednako (ako ne i više) impresivna kao i ona u 21. veku. Ukoliko je štamparska presa bila zakotrljala protestantsku reformaciju, „staromodno“ pisanje i iznad svega međusobno dopisivanje guščijim perom zakuvalo je – revoluciju. U početku, bila je to Naučna revolucija. Na primer, Isak Njutn je sa savremenicima razmenio oko deset hiljada pisama. Levenhukov izveštaj o lečenju gihta ili kostobolje postao je „viralan“ širom evropskog kontinenta. A ubrzo je na red stigla i ona politička revolucija. Volter je imao ličnu društvenu mrežu od oko 1400 ljudi sa kojima se redovno dopisivao (napisao je oko 19000 pisama). Njih bismo danas komotno i prilično ispravno nazvali Volterovim „Fejsbuk prijateljima“. Iako se mahom dopisivao sa Francuzima, među ovim „prijateljima“ bilo je i ljudi iz Engleske, Škotske, Amerike, Rusije, Venecije i švajcarskih kantona. Uz Voltera, „najuticajnije“ figure u središtu ovih ranih komunikacijskih i društvenih mreža bili su „influenseri“ Ruso, Dalamber i Frenklin (22.700 pisama!). Zanimljivo je i da Volter i Frenklin međusobno nikada nisu razmenili pismo, „mejl“ ili „poruku“, ali su zato imali mnoštvo – fejsbučkim rečnikom – „zajedničkih prijatelja“.
Dakle, umesto dotadašnje hermetičke izolacije, na tlu Evrope i sveta pojavila se odistinska društvena mreža prosvećenih mislilaca, filozofa, naučnika, političara i preduzetnika, poznata i kao „Republika pisama“ ili „Republika pismenih“ („Respublica literaria“). Uzgred, ovu društvenu mrežu moguće je nazvati i Republikom „učenja“ ili „znanja“, sve to zbog višeznačnosti termina „lettres“. Bili jezički puristi ili ne, lica i knjige na ovom ranom „Fejsbuku“ bile su blisko umrežene, povezane i u neprestanom uzajamnom kontaktu. Jedan ambiciozni projekat Univerziteta Stanford danas je posvećen upravo minucioznom mapiranju ove rane društvene mreže. Naravno, međusobna komunikacija na toj društvenoj mreži bila je dramatično spora prema današnjim kriterijumima ili standardima. Jer, jedno je pošta, a drugo je elektronska pošta. Prolazile su nedelje i meseci pre nego što su ovi „prijatelji“ primili „poruku“ ili „mejl“ od svojih „prijatelja“, ili pre nego što su određeni „pratioci“ pročitali nečiji „tvit“. Pa ipak, bila je to društvena mreža u pravom smislu te reči. A bila je i dovoljno brza i efikasna da bi se odaslate ideje mogle blagovremeno „lajkovati“, „šerovati“, „fejvovati“ ili „retvitovati“, odnosno preneti, podeliti, raširiti, pohvaliti, ohrabriti, kritikovati, napasti ili dodatno razvijati i sofisticirati. Društvena revolucija je zato bila odmah iza ćoška.